Otkako je počeo padati snijeg, priželjkujem zimski uspon. Bilo je nekoliko izleta koji su trebali biti zimski uspon, ali snijega je bilo samo u tragovima. Nedavno je stigla objava za zimski uspon na Bjelolasicu. Mom veselju nije bilo kraja - tamo će stvarno biti snijega, puno snijega. Odmah sam se prijavila za izlet i iščekivala ga s nestrpljenjem. Konačno je stigao i taj dan i već od jutra sam jedva čekala stati na snijeg.
 |
| Uspon na Bjelolasicu |
Znate što sam mislila? Zamišljala sam divnu pomalo romantičnu šetnjicu po snijegu, puno dobrih motiva za fotkanje i uživanciju. Ooooo, kako mi je samo planina očitala lekciju i prizemljila me odmah u startu. Šetnja po snijegu nije bila nimalo romantična. Trebalo je biti jako koncentriran kamo staješ, jer je na dijelovima snijeg bio mekan pa smo propadali. Hodanje po takvom snijegu iziskuje da se noge dižu više nego kod uobičajenog hoda, što dosta umara. Nakon pola sata hoda je počeo padati snijeg, koji nas je pratio skoro cijeli put. Spremam fotić u ruksak i ne vadim ga do pred kraj, a kako dosta gledam kuda hodam, ne primjećujem ništa oko sebe.
Ukupno smo hodali sedam sati, od čega nam je trebalo četiri sata do vrha i tri za silazak. Nakon dva i pol sata smo došli do dijela gdje se staza strmo uspinje do vrha. Neki odustaju i odlučuju se za povratak. Pitam koliko ima hoda do vrha - sat i pol! Razmišljam hoću li se pridružiti dijelu koji se vraća, ali ostajem uz one koji idu do vrha. Postaje strmo i teško. Pa još strmije i još teže. Svako toliko netko padne na strmini - ili propadne u snijeg ili se posklizne. Pitam se što mi je to trebalo, mogla sam se lijepo vraćati natrag i u toplom čekati povratak ostatka grupe. Ali svejedno hodam naprijed, kao začarana. Bole me noge, zapuhana sam i najrađe bih se otkotrljala dolje. U jednom trenutku sve muke prestaju i moje razmišljanje se mijenja. Uspjet ću, doći ću do vrha, sretna sam što nisam odustala. Vrh je bio u magli pa smo ostali uskraćeni za prekrasan pogled, ali smo dobili veliku nagradu za uspon - "sanjkanje" na guzici. Silazak niz strminu je bio teži nego uspon i kad je prva osoba pala i počela juriti kao na sanjkama, većina nas je sjela na snijeg i s užitkom se sjurila niz strminu.
 |
| Zimska idila |
Na ovom sam izletu naučila puno toga. Da je teško hodati po snijegu, da se planinu i vremenske uvjete nikada ne smije precijeniti i što je najvažnije - da ne treba odustati kad postane teško. Naučila sam da je na planini lijepo i ljeti i zimi i čini mi se da mi se je planinarenje uvuklo pod kožu.