Planinarenje - svaki početak je težak

Zeleno i plavo

Nikad nisam bila sportski tip. Ali ama baš nikad - niti u osnovnoj školi, niti u srednjoj i nisam to postala niti nakon punoljetnosti. Ako zanemarimo satove tjelesnog tijekom školovanja i subotnje izlaske u disco (što u mom slučaju podrazumijeva plesati cijelu noć), jedina fizička aktivnost kojom se oduvijek bavim je hodanje. Mogla sam se u osnovnoj školi priključiti tada popularnim borilačkim sportovima, ali nisam, nije to za mene (ne bih se tukla s razlogom, a kamoli bez njega). Mogla sam se u srednjoj školi baviti tenisom ili odbojkom, ali mi za takvu vrstu aktivnosti nedostaje natjecateljskog duha zbog kojeg bih naganjala loptu. Mogla sam, kao većina cura, krenuti na fitness, pilates, jogu i slično, ali kad se sjetim da bih nekoliko puta tjedno trebala otići nešto vježbati, odmah me prođe volja. 

I tako godinama nisam bila fizički aktivna. Ništa osim hodanja. Baš zbog te ljubavi prema hodanju mi se planinarenje činilo kao nešto u čemu bih se osjećala ugodno. Prirodu obožavam, hodanje volim, dakle imam sve predispozicije da postanem planinar. O kako sam se samo prevarila! Nisam znala da postoji hodanje i hodanje.

Nadobudno sam jedne subote s curama krenula u Sloveniju na Snežnik. Dva sata hoda od polazišta do vrha Snežnika zvučalo je kao dobar početnički izlet. I sve je bilo dobro dok se na stazi nije pojavila prva strmina, na koju se nastavila druga strmina, pa treća ... Jedva dolazim do daha, srce lupa kao ludo, zaostajem ... A onda je postalo još i gore. Posljednji pola sata hoda - uzak kamenit put na kojem se prepliće korijenje klekovine. Na pola tog puta sam im rekla da me ostave tu gdje jesam, da više nemam snage dizati noge da bih se pentrala po kamenju, da me baš briga što se vidi planinarski dom (naš cilj), jer ja jednostavno više ne mogu. Nisu mi dale da odustanem i popela sam se do vrha. Nagrada je bio prekrasan pogled s vrha i činjenica da sam uspjela. Osvojila sam Snežnik!! U domu kupujem planinarski dnevnik i kažem si da od ovog trenutka planinarenje postaje ozbiljno.

Svjesna svoje nepostojeće kondicije, u početku biram manje zahtjevne staze i vrhove, mada i na takvim stazama imam velikih problema čim se pojavi uspon ili potreba da dignem nogu više nego inače kako bih zakoračila na kamen. Prvi pravi osjećaj da sam nešto uistinu postigla bio je kad sam se popela na Risnjak i s obje ruke uhvatila famozni volan. Sto misli mi je proletjelo glavnom i sve se mogu sažeti pod isti nazivnik - radim nešto dobro za sebe i svoje tijelo. Napredujem! Pomalo, ali napredujem!! Usponi su još uvijek teški, ali više nisu toliko teški.

Učka (1.396 m) - planina koju gledam s prozora

Redovitim odlascima u planinu, moja se kondicija poboljšala i veselim se svakom novom izletu. Postoji još jedan razlog zbog kojeg se veselim usponu na planinu. To su deserti koji se nude u slovenskim planinarskim domovima. Koji me je slovenski desert toliko osvojio da sam ga odlučila napraviti kod kuće saznajte u nastavku priče o planinarenju, koju ću objaviti u siječnju.